Slučaj „Konjević Polje“ – u očekivanju presude
Dok se djeca političara školuju u pluralnoj Evropi, na stranim jezicima, dotle se djeca običnih građana školuju u Bosni i Hercegovini, u sistemu iz kojeg izlaze zatvorena, homofobična, prestrašena i puna kompleksa
Dana 20. 09. 2017. godine, nakon skoro četiri godine suđenja, okončana je glavna rasprava pred Osnovnim sudom u Srebrenici po tužbi djece i roditelja iz Konjević Polja protiv Osnovne škole „Petar Kočić“. Ovih dana se očekuje prvostepena presuda suda.
Podsjećanja radi, djeca i roditelji su tužili školu zbog diskriminacije na etničkoj i jezičkoj osnovi jer im škola nije obezbijedila udžbenike na bosanskom jeziku i latiničnom pismu, jer nastava nije održavana na bosanskom jeziku, i zbog činjenice da im se ne garantuje pravo da izučavaju bosanski jezik kao maternji jezik. Sama činjenica da je ovaj prvostepeni postupak trajao tako dugo, indicira da se ovo pitanje ne želi riješiti i da se pravno rješenje opstruiše na sve moguće načine. Sjetimo se da je prvostepeni sud usvojio i privremenu mjeru kojom je naloženo školi da se djeci privremeno omogući korištenje udžbenika na bosanskom jeziku iz Tuzlanskog kantona. Međutim, ova mjera je ostala samo mrtvo slovo na papiru. Škola nikada nije odreagovala, uzela zakon u svoje ruke ignorišući sudske naloge. Stanje pravne države u Bosni i Hercegovini, zar ne!
Ono što je bilo interesantno u ovom postupku jesu završna izlaganja predstavnika tužene škole i Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske, koje je učestvovalo kao umiješač (i.e. podrška) na strani tužene škole. Iz završnih izlaganja obje navedene strane jasno se moglo uočiti kako javna vlast u Republici Srpskoj zamišlja koncept obrazovanja u ovom entitetu. Izložene teze pred sudom u Srebrenici zorno se poklapaju sa ideološkim konceptom sveukupnog funkcionisanja Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Republika Srpska se i dalje doživljava kao nacionalni entitet srpskog naroda. Bošnjaci, Hrvati i Ostali imaju pravo na zaštitu svojih kolektivnih prava, ali ne kao ravnopravne zajednice sa Srbima, već kao priznate nacionalne manjine. Vlast se provodi isključivo principom većine i na građanskom konceptu, dok se interesi drugih i drugačijih moraju ostvarivati kroz sistem zaštite manjinskih zajednica.
Gore opisano, kada se prevede na koncept obrazovanja, znači slijedeće! Srpski nacionalni nastavni plan i program je javni, državni i osnovni plan i program koji se mora poštivati u svim obrazovnim institucijama. Drugi i drugačiji, ako žele da budu dio tog sistema, moraju koristiti zvanične udžbenike na srpskom jeziku i slušati nastavu na srpskom jeziku. Nastavno osoblje ne mora da bude multietnično, jer nije bitno ko je koje etničke pripadnosti. Ukoliko drugi i drugačiji žele da uključe u nastavni plan i program „nešto svoje“ (izučavanje maternjeg jezika, vjeronauka i sl), mogu to dobiti, ali samo u okviru dopunske nastave, ali nikako kao dio zvaničnog curriculum-a.
Navedeni koncept je odraz izvornog, formalnog ustavnopravnog poretka Republike Srpske. On se najočiglednije oslikavao u odredbi tadašnjeg Ustava Republike Srpske koji je propisivao da je Republika Srpska „država srpskog naroda“. Za obrazovanje to znači: srpska škola, srpski udžbenik, srpski nastavnik, srpski put do škole, srpski školski autobus, srpska užina na velikom odmoru itd. Takav koncept je osuđen od strane Ustavnog suda BiH 2000. godine u poznatoj odluci o konstitutivnosti naroda. Visoki predstavnik, nakon niza opstrukcija implementacije navedene odluke Ustavnog suda BiH, 2002. godine je nametnuo promjene Ustava Republike Srpske. Ovim promjenama, Visoki predstavnik je pokušao da Ustav Republike Srpske akomodira prirodnim, istorijskim bh. ustavnim vrijednostima, prije svega, suživota naroda, Bošnjaka, Hrvata, Srba i Ostalih. Na liniji ovih vrijednosti, Bosna i Hercegovina i Republika Srpska su usvojile i nove zakone o obrazovanju. Oba zakona su prepuna prekrasnih, savremenim normi o multietničkom, multikulturalnom i multilingivističkom obrazovanju.
Međutim, na terenu je bilo i ostalo sasvim nešto drugo. Izvorni koncept etno-nacionalnog obrazovanja je faktički zadržan. Time je nastao veliki jaz onog normativnog i onog na terenu. Javne vlasti u Republici Srpskoj su svjesne navedenog jaza. Sada, kroz sudske postupke, pokušavaju da takvo faktičko stanje pravno brane. Međutim, to je teška rabota. Jer, mnogi ustavnopravni principi Bosne i Hercegovine koji su decenijama postojali u našoj državi i koji su, konačno, našli svoje mjesto i u Ustavu Bosne i Hercegovine negiraju današnje faktičko stanje. Tu mislimo, prije svega, na princip konstitutivnosti naroda na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, i koji ima svoje važenje bez obzira na faktički odnos snaga pojedinih konstitutivnih naroda na određenim teritorijama. Tu mislimo i na evropske civilizacijske vrednote današnjih multietničkih zajednica, prije svega, prava na maternji jezik i prava na obrazovanje na maternjem jeziku, te zabranu različitog tretiranja po osnovu etničkih ili jezičkih razlika, a koje su, također, zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine.
Završna izlaganja predstavnika škole i Ministarstva prosvete i kulture Republike Srpske u predmetu „Konjević Polje“ predstavljaju još jedan pokušaj da se odbrani ovo faktičko stanje. Izneseni argumenti pred sudom nisu naivni, ali su, ipak, u konačnici sasvim neprihvatljivi i diskriminatorni. Naime, Republika Srpska polazi od teze, pozivajući se na stavove određenih, kako je na sudu rečeno, „bošnjačkih“ lingvista, da je bosanski, srpski i hrvatski jezik jedan jezik, sa različitim nazivima. Posljedično, s obzirom da se radi o jednom jeziku, ne može se govoriti o diskriminaciji bošnjačke djece ako u školama izučavaju srpski jezik jer je to „jedan jezik“. Drugim riječima, ako se uči srpski jezik, de facto se uči i bosanski jezik. Automatski, i jezik kojim su pisani udžbenici postaje irelevantan jer je udžbenik na srpskom jeziku de facto i udžbenik na bosanskom jeziku. Što se tiče pisama, ćirilice i latinice, Republika Srpska priznaje da su oba pisma priznata i ravnopravna, ali ravnopravnost se tumači kao „sloboda izbora“, jer niti jedan pravni akt ne određuje šta znači ta ravnopravnost! Kada je u pitanju izvođenje nastave na maternjem jeziku, na sudu je zauzet stav da svaki nastavnik ima pravo da predaje predmet na svom maternjem jeziku koji je priznat u Bosni i Hercegovini, a ovo pravo je, očigledno, jače snage od prava djece i roditelja da imaju obrazovanje na maternjem jeziku. Na kraju, naglašeno je da bi neprihvatanje ovakvog stava značilo segregaciju učenika.
Svi ovi argumenti su, naravno, neprihvatljivi. Prije svega, sve dok se u cijeloj Bosni i Hercegovini formalno ne prihvati stav da su bosanski, srpski i hrvatski zaista jedan jezik, takva teza može biti samo nečiji nezvaničan stav, a ne pravni argument u jednom sudskom postupku. Jer, u multijezičkim zajednicama, zvanični stavovi lingvističke nauke moraju biti normirani. Osim toga, čak i da je to tako, ostaje i dalje pravo svakog konstitutivnog naroda da svoj jezik naziva kako želi. Samim tim, formalno moraju postojati udžbenici na sva tri jezika, makar tekst bio pisan u tzv. jezičkim varijablama! S druge strane, pravo na obrazovanje na maternjem jeziku znači i držanje nastave na maternjem jeziku, a ne samo pravo na udžbenike. I, konačno, pravo na ravnopravnost jezika i pisma, ne može se tumačiti kao pravo na alternativu, tj. izbor, već jednakopravnost de iure i de facto!
Briga predstavnika Republike Srpske oko mogućeg nastanka segregacije učenika u slučaju priznanja prava djece i roditelja iz Konjević Polja na obrazovanje na maternjem jeziku, jeste opravdana briga Republike Srpske, ali i cijele Bosne i Hercegovine. Paradoksalno, međutim, jedino u Konjević Polju to nije briga. Naime, Konjević Polje je 100% jednonacionalno, bošnjačko, pa tamo problem segregacije ni teoretski ne može postojati. Ali ta „briga“ predstavnika Republike Srpske je 100% licemjerna. Naime, ona se svodi na tezu da će postojati segregacija djece ako se uvede obrazovanje na maternjem jeziku za svu djecu, pa, da se to ne bi desilo, moramo imati samo jedan, ali srpski program! Bravo! Drugim riječima, Republika Srpska umjesto 100% segregacije nudi i provodi 100% asimilaciju!
Naravno, nije rješenje ni u 100% segregaciji ni u 100% asimilaciji. Obrazovanje mora biti multietničko i multijezičko! Pri uspostavljanju takvog sistema moramo iskoristiti iskustva drugih pluralnih jezičkih država, ali samo u određenoj mjeri. Naime, za razliku, primjer radi, od jedne Belgije, Južnog Tirola ili Iraka, u Bosni i Hercegovini ne postoji komunikacijski problem! Tu su predstavnici Republike Srpske u pravu. Naša „tri“ jezika nisu sredstvo komunikacije kao što je to slučaj, na primjer, sa Italijanima, Ladinima i Austrijancima u Južnom Tirolu. Tamo se ljudi bukvalno ne razumiju, ni riječi! Prema tome, dok je formalno stanje ovakvo, djeca trebaju ići u jednu školu, sa jednom administrativnom strukturom (izbjeći pojavu „dvije škole pod jednim krovom“). Udžbenici moraju biti kvalitetni, neutralni, pluralni i isti za sve đake, ali zvanično napisani na tri jezika od strane oba entiteta, da djeca i roditelji imaju pravo izbora. Nastavno osoblje mora biti etnički izbalansirano u školama. U tom slučaju, nastavnom osoblju se, štaviše, može garantovati sloboda izražavanja na maternjem jeziku, jer će djeca imati priliku da čuju sva tri jezika, i ni jedan neće biti zapostavljen. Specifični predmeti, kao što je maternji jezik ili vjeronauka, mogu se organizovati i izučavati za svaku zajednicu posebno.
Da li su građani Bosne i Hercegovine svjesni da istinski život u pluralnom društvu obogaćuje svako dijete, čak i pospješuje razvoj inteligencije? Da li su građani Bosne i Hercegovine svjesni da zatvaranje u vlastite torove izaziva homofobiju, krizu identiteta (negativni nacionalizam) i nemogućnost prilagođavanja? Da li su građani Bosne i Hercegovine svjesni da današnji prosječni evropski đak ima mnogo šire poglede od naše omladine, bez obzira što mi, navodno, živimo u multi…, multi…, multinešto državi? Da li su građani Bosne i Hercegovine svjesni da istinski život sa drugim i drugačijim provocira stvaranje novih afirmativnih vrijednosti?
Zašto, onda, u Bosni i Hercegovini ne mogu da zažive ova jednostavna, perspektivna rješenja koja nude, s jedne strane, interakciju različitosti i istinski suživost, a, s druge strane, uvažavanje, izučavanje i njegovanje vlastitog identiteta?
Ovo je pitanje za građane, prije svega, za sve roditelje i njihovu djecu. Jer, roditelji moraju biti svjesni da njihova djeca na ovaj način puno gube: odrastaju, vaspitaju se i obrazuju se na pogrešan način! Umjesto kao otvorena bića, obogaćena konkretnim, istinski proživljenim saznanjima, puna razumijevanja za drugog i drugačijeg, iz školskih klupa djeca izlaze kao mali nacionalisti, nadojeni predrasudama i strahovima, nespremni da prihvate evropski koncept življenja „ujedinjeni u različitostima“.
Ovo je pitanje za građane. Jer, građani su temelj demokratije. Od građana dolazi kompletan legitimitet sveukupne javne vlasti! Vlast služi građanima, a ne obrnuto. Zato, građani imaju pravo zahtijevati! A, nije iluzorno pitanje. Može se, znam, i uvjerio sam se da je to tako. Pratio sam male heroje u Jajcu kako zahtijevaju, kako brane svoja prava, bore se za svoju budućnosti, prkose. Svaka im čast.
I sve dok u cijeloj Bosni i Hercegovini građani ne budu zahtijevali, političari i glavni nosioci javne vlasti će raditi zlo! Iz tog zla, tj. preko dječijih leđa, crpe moć, manipulišu, održavaju se na vlasti, bogate se. Ne zaboravimo, djeca većine političara i visokopozicioniranih dužnosnika se školuju u pluralnoj Evropi, u inostranstvu, na (istinski) stranom jeziku, presretni sa „drugim i drugačijim“. Dotle, djeca običnih građana se školuju u Bosni i Hercegovini, u nakaradnom sistemu, iz kojeg djeca izlaze zatvorena, homofobična, prestrašena, puna kompleksa (manje ili veće vrijednosti).
I, da se vratim na slučaj „Konjević Polje“. „Konjević Polje“ je paradigma legitimne i hrabre borbe roditelja i djece za pluralno obrazovanje. Oni herojski jurišaju na znatno jača utvrde etno-nacionalnog koncepta obrazovanja Republike Srpske iz koje stoji javna vlast! Djeca jurišaju na bastione nepravde, boreći se za evropski koncept države. Pri tome, nadaju se da će pravna država i sudovi biti nevidljiva oštrica i štit njihove bezgrešne i nevine namjere.
Isto tako, „Konjević Polje“ je jedan od mogućih epiloga ideološke borbe za koncept države, koji se i-te-kako ogleda u konceptu obrazovanja. Na žalost, vlastito iskustvo mi govori da iza teške sudske borbe stoji uvijek scenario pun istinske drame koja ostavlja posljedice. Njegov kraj i dužina zavisiće od snaga na terenu: upornosti onih koji brane takav sistem obrazovanja i onih koji se budu borili za sudske precedente kojim se sistem mijenja. U međuvremenu, na bojnom polju ležaće mnogo mladih žrtava, nevinih, nesvjesnih tereta budućeg inferiornog položaja u odnosu na svoje evropske vršnjake.
Zbog toga, zar nije logično pitanje za građane, zašto moramo dozvoliti da se vode iscrpne sudske bitke. Epilog može biti i van suda, u demokratskoj borbi građana. To je kraći, bezbolniji put, sa mnogo manje žrtava. Možemo ga izabrati ako želimo. Ali, to zavisi od nas, od građana! Do tada, sudske bitke djece i roditelja će ostati jedini put, uz nadu da će pravna država, ipak, institucionalno stati na stranu žrtve, a ne dželata.
Nedim Ademović, dr. iur.
